Kulturna baština

Previous

Nevjerojatan spoj prirode i čovjeka, koji u Kornatima dokazano živi već više tisuća godina, a koji se između ostalog ogleda i u uvijek skromnim, ali dojmljivim građevinama (porti, stanovi, suhozidi, maslinici, mulici, utvrda, kaštel, crkvice, solana, gradine itd.), dodatni su i svakako vrijedni ukras prostora NP "Kornati".


Relativno velika udaljenost od obale, biološko bogatstvo morskog prostora, gusarski prepadi, dobri pašnjaci, nemirni kopneni prostori, škrto krško tlo, dobro sklonište za ružna vremena na moru, ... - sve su to razlozi zbog kojih su Kornati kroz cijelu ljudsku povijest uvijek bili istovremeno i gostoljubivo i negostoljubivo područje. Stalno na granici nastanjenosti i nenastanjenosti, mira i nemira, bogatstva i siromaštva, Kornati su bili i ostali izazov različitim kulturama i različitim interesima na ovim prostorima.


Prvi tragovi o prisutnosti čovjeka u području Kornatskog otočja datiraju jos iz doba neolitika. O tome svjedoči nalazak kamene sjekire nađen u polju Zejkovci, podno brda Pedinka na otoku Kornatu.


Prva potvrđena kolonizacija Kornatskog otočja bilježi se u vrijeme Ilira. Male četverokutne nastambe, pojedinačne ili u grupama (kao što su ispod Pedinke, iznad Zeljkovaca, Pod selo kod Trtuse i Grbe na Zutu), gradine (Scikat, Strazisce, Tureta, Grba) i gomile (tumulusi; gotovo na svim uzvišenjima na otoku Kornatu i Zutu), svjedoče o značajnoj naseljenosti otočja u pretpovijesno doba. Stočarstvo je bila glavna privredna djelatnost, ali je i ribarstvo igralo značajnu ulogu u ekonomiji tadašnjih stanovnika.


I starim rimljanima se ovaj prostor činio interesantnim za stanovanje i gospodarsko iskorištavanje. Rimska gradnja Villae rusticae u Proversi i bazena za ribe na Svrsati, presjekli su (vjeruje se) jedinstveni zivotni prostor Ilira na Kornatima i na Dugom Otoku, što je po nekim autorima vjerojatno bio kritični dogđaj za kontinuitet i intenzitet ilirske naseljenosti na ovim prostorima. Ostali tragovi antičke gradnje koji svjedoče o rimskoj kolonizaciji Kornata, danas su uglavnom pod morem: pristanište u Piskeri i Sipnatama, lučki uređaji u Veloj Proversi, solana u Sipnatama.


Vrijeme Bizanta ostavilo je po mnogima najmarkantniju gradjevinu koju danas nalazimo u Kornatima: utvrdu Tureta na otoku Kornatu (graditeljstvo kasne antike i ranog srednjeg vijeka - vjerojatno iz 6. stoljeća). Za utvrdu se pretpostavlja da je imala vojnu namjenu sa svrhom osiguranja i kontrole plovidbe tada prilično nesigurnim Jadranskim morem.


Vrlo zanimljivo zdanje iz doba Bizanta jest i starokršćanska trobroda bazilika koja se nalazi u podnožju utvrde Tureta, a kojoj je i danas vidljiv veći dio apside i dio nekadašnjih temelja. S obzirom na veličinu crkve (30 x 13 m), pretpostavlja se da je u to vrijeme na Kornatima boravio znatan broj stanovnika. U neposrednoj blizini crkve (u danasnjem toru za ovce), nalaze se tragovi temelja nekadašnje zgrade za koju se dvoji se da li se radilo o samostanu templara ili o benediktinskom samostanu. Zanimljivo je da se Kornat kroz cijeli Srednji vijek nazivao imenima kao sto su Insulae Sanctae Mariae, Stomorin otok i slicno, upravo po ovoj crkvi (crkva Svete Marije).


Dolazak Hrvata na Jadransko more prouzročilo je veće demografske promjene na svim otocima, pa tako i na Kornatima. Romansko stanovništvo je, zbog najezde Hrvata, bilo prinuđeno bježati s kopna i potraziti utočište na otocima. S obzirom da more nije dugo vremena bilo prepreka Hrvatima, uskoro je došlo do sukoba s tadašnjom Venecijom koja je nastojala dominirati Jadranskim morem. To vrijeme - vrijeme slabljenja Bizanta, jačanja Venecije i dolazak Hrvata na Jadran - bilo je kritično za naseljenost Kornata. Tada su Kornati bili za život prilicno nesiguran prostor, pa se pretpostavlja da sve do 13. stoljeća na njima nije bilo stalnog stanovnistva.


U 13. stoljeću Kornati su ponovno počeli oživljavati. Iz srednjeg vijeka datiraju vrlo zanimljive kulturne građevine u području parka. Najdojmljivija je svakako crkvica Gospe od Tarca, skromna jednobroda sakralna gradjevina (tip ruralne kasnoromaničke crkve) sagrađena na mjestu starokršćanske bazilike i izgrađena najvjerojatnije od ostataka te starije crkve. Vrijeme gradnje Gospe od Tarca nije sasvim jasno, pa tako postoje pretpostavke da se radi o 12./13. stoljecu, 14., odnosno 15./16. stoljecu. U ovoj crkvici i danas se odrzavaju mise (svake prve nedjelje u srpnju) cije je značenje preraslo isključivo religiozne okvire i postalo dio turističke atrakcije ovog prostora. Iz srednjeg vijeka datiraju i ostaci skladišta za sol i potopljeni ostaci solane u uvali Lavsa (vjerojatno druga polovica 14. stoljeca).


Srednjevjekovni pisani tragovi ukazuju na prisutnost stočara i težaka u Kornatima. Vrijednost otočja je rasla sa sve učestalijim prijetnjama Turaka na obali, ali i zbog zve značajnijeg ribarstva u ekonomiji ovih prostora. Interes za Kornatima naročito se povećao nakon uvđenja novog načina lova srdele 1524. godine (upotreba svjetla). Mjesto Sali na Dugom Otoku već je od ranog Srednjeg vijeka bilo značajno ribarsko središte, a od početka 16. stoljeća uz Vis i Hvar postaje najznačajniji ribarski centar na Jadranu, prvenstveno zahvaljujući Kornatima. Naime, isključivo pravo na ribolov u Kornatima u to vrijeme imali su saljski ribari. Na otočiću Vela Panitula pocetkom 16. stoljeca izgrađen je mletački kaštel koji je prije svega služio kao mjesto za ubiranje poreza na ribu od kornatskih ribara. Mletačka vlast je naime, 1532. godine naredila kornatskim ribarima da sav svoj ulov dovoze na otočić Vela Panitula radi ubiranja poreza. U neposrednom susjedstvu mletačkog kaštela, na otoku Piskera (Jadra) ribari su podigli naselje s 36 kućica i magazina, osam mulica i pokretnim mostom između Vele Panitule i Piskere, što je za to vrijeme i s obzirom na prostor bilo prilično veliko. U sklopu naselja izgrađena je i jednobroda crkvica s gotičkim konstrukcijskim elementima, posvećena 1560. godine. U naselju su ribari boravili samo u vrijeme ljetnog "mraka" (najpovoljnije vrijeme za lov plave ribe - kada na nebu nema mjeseca). Po svemu sudeći, padom Mletačke Republike krajem 18. stoljeca, kaštel i cijelo naselje Piskera naglo su se ugasili. Zanimljivo je da se danas gotovo i ne vide tragovi ondašnjeg ribarskog naselja, dok se kaštel sveo samo na ostatke ostataka. Crkvica je s druge strane obnovljena, te je i danas u funkciji.


Početkom 17. stoljeca zbog sve veće nesigurnosti u Kornatima s jedne strane (učestale gusarske pljačke stada, odvođenje pastira na galije itd.), te zbog sve razvijenijeg i isplativijeg ribarstva s druge strane, kornatsko je kopno praktično ostalo bez ljudi. Kmetovi koji su do tada radili za vlasnike kornatskog otočja (zadarsku vlastelu) okrenuli su se novim djelatnostima i novim prostorima. Ovu prazninu su iskoristili mještani Murtera, Betine i Zaglava koji su kao novi koloni - najamnici zadarske vlastele, tražili dodatni životni prostor (Murterini se u Kornatima prvi put spominju 1627. godine). Otok Murter je naime, zbog najezde izbjeglica s kopna koji su bjezali pred Turcima, postao prenapučen i nije bio u stanju prehraniti toliki broj stanovnika. Gospodarski gledano, u to vrijeme u Kornatima postoje dvije vrste stanovnika: 1) težaci i pastiri s Murtera i 2) ribari iz Sali.


Od dolaska novih kolona pa sve do kraja 19. stoljeca, prilike u Kornatima gotovo da se i nisu mijenjale. Dokumenti o životu na kornatskom kopnu vrlo su oskudni. U to vrijeme izgrađene su prve težačke i pastirske nastambe (stanovi) - mali ruralni kompleksi smješteni uz rubove polja u Kornatima. U katastarskim mapama iz 1824.-30. upisano je 187 kolona s domicilnim naseljem Murter. Ti upisi se odnose uglavnom na unutrašnjost otočja (nisu uz more). Međutim, značajno je istaknuti da se vec 1682. godine u dokumentima prvi put spominje kako Murterini, stanovnici otoka Pasmana i susjednog kopna prave "smetnje" saljskim ribarima. Od tada, sukobi oko prava ribolova u Kornatima sve više su se pojačavali.


Krajem 19. stoljeća, zadarska vlastela kao dotadašnji vlasnici kornatskog kopna - zbog nove agrarne politike u Dalmaciji - nije više bila u stanju plaćati poreze i namete, pa su sve Kornatske otoke prodali. Godine 1885. Murterini su kupili otok Zut, a 1896. zajedno s Betinjanima i Zaglavcima i otok Kornat sa svim pripadajućim otocima. Stanovnici otoka Murtera tako su postali vlasnici preko 90 % kornatskog kopna. Saljani su i dalje vodili brigu iskljucivo o moru s obzirom na tradicionalno i pisano pravo na ribolov koju su imali kroz čitavu povijest otočja.


Krajem 19. i početkom 20. stoljeća gospodarstvo i život u Kornatima dobili su sasvim novi značaj. To je vrijeme najjačih agrarnih aktivnosti. Do tada gotovo isključivo pašnjacki krajolik, doživio je najveću transformaciju u smislu povećanja obradivih površina (broj krčevina i ograda u to se vrijeme udeseterostručio). U isto vrijeme iznikao je i složeni mozaik suhozidnih ograda, danas jednih od najzanimljivijih kulturnih atrakcija u području parka. Život se polako iz unutrašnjosti kornatskog kopna selio na obalu. Porti, naselja u maritimno pogodnijim uvalama, dobili su svoj puni značaj tek u 20. stoljeću.


Dvadesetih godina 20. stoljeća zabiljezena su posljednja krčenja zemljišta (širenje agrarnih površina). Od tog vremena započela je stagnacija tradicijskog gospodarstva, a posljednjih nekoliko desetljeća turizam kao nova gospodarska grana zauzeo je dominantno mjesto. Nažalost, poslijedice razvoja turizma su takve da je u Kornatima u posljednjih 50-tak godina izgrađeno isto toliko kuća koliko tijekom cijele dotadašnje povijesti ovog prostora.